Droge

Droge čine jednu širu grupu spojeva, kako prirodnih tako i sintetičkih, kod kojih je jedino zajedničko to što imaju slično fiziološko djelovanje na živi organizam: jedne djeluju umirujuće i smanjuju bol (hipnotici), druge ohrabrujuće i uzbuđujuće (stimulansi), a neke izazivaju halucinacije i tako čovjeka dovode do potpune izoliranosti iz svakidašnje stvarnosti (psihodelične droge).
Kada se jednom u organizam unese neka droga, u njemu se započinju neki od biokemijskih procesa, pa se tako ,,drogirana“ osoba ne može povratiti u svoje prvobitno stanje. Zbog toga se ne smije dozvoliti, posebno omladini, da, makar šale radi, proba neku od droga.

Prema tome, droge su najčešće alkaloidi, bilo da su izolirani iz biljaka, organa životinja, mineralnog porijekla, ili supstance koje djeluju čak jače od prirodnih alkaloida, a dobijene su sintetičkim putem.

Morfin (C₁₇N₁₉O₃N) je glavni alkaloid maka. Nalazi se u opijumu, zgusnutom mliječnom soku nezrelih bobica bijelog maka (Papaver somniferum) sa još oko 20 drugih alkaloida, među koje spadaju: papaverin, narkotin, kodein, tebain i dr. Morfina u opijumu ima najviše oko 10%.
Morfin je dobio ime po imenu starogrčkog boga sna i snivanja Morfeja (Morpheus). Morfin je prvi alkaloid koji je izoliran kao slobodan.
Iako morfin s kininom spada u najranije poznate alkaloide, njegova struktura je ostala dugo neobjašnjena. On kristalizira s jednom molekulom vode, anhidriran se tali na 254°C, teško se otapa u vodi, a lakše u alkoholu i eteru, otapa se u kiselinama i bazama, optički je aktivan.
U medicini se upotrebljava u obliku svoje soli s klorovodoničnom kiselinom (Morphinum muriaticum) kao sredstvo za ublažavanje bolova, a djeluje i narkotično. Unošenje veće količine morfina u organizam djeluje smrtonosno. Nezgodna je osobina morfina što se na njega pacijent navikne (morfinizam), pa ga i dalje mora upotrebljavati. On se upotrebljava jedino za ublažavanje najjačih bolova.
Struktura morfina je riješena, a sintetičkim putem je dobijen 1952. godine.

Iz navedene strukture vidi se da morfin sadrži reduciran fenantrenov prstenasti sistem u kome se nalaze dva mosta: kisikov i dušikov. Od dvije prisutne OH-skupine, jedna je fenolna, a druga alkoholna.

Papaverin (C₂₀H₂₁O₄N) je sastojak opijuma, po sastavu je aromatični derivat izokinolina. On je manje otrovan i slabije djelujje kao narkotik od morfina; primjenjuje se u medicini protiv grčenja mišića.
Papaverin je bezbojna kristalna tvar, tali se na 147°C. Klorid papaverina tali se na 225°C i malo se otapa u vodi.

Sa malom izmjenom u molekuli morfina, koji služi za ublažavanje bolova, dobijene su još dvije tvari sa različitim farmakološkim djelovanjima: heroin (opasna opojna droga) i kodein (kao antitusik).

Heroin je etanoilni (acetilni) derivat morfina (diacetil-morfin).
Heroin se ne nalazi kao sastojak prirodnih proizvoda. On se dobija sintetičkim putem. Upotrebljava se u obliku svoju soli sa HCl-kiselinom, koja je bijel kristalan prah gorkog okusa, tali se na 230°C. Otapa se u vodi (1:2), u etanolu (1:11) i u kloroformu (1:3). Heroin spada u najjače narkotične spojeve.
Djelovanje heroina je slično djelovanju morfina, ali je znatno brže. Međutim, njegova upotreba u medicini je zakonom zabranjena.

Kodein (C₁₈H₂₁O₃N) je monometil-eter morfina. On djeluje slično kao morfin, ali znatno slabije i kod ovog alkaloida ne postoji opasnost od navikavanja.

Kodein je fini bijeli prah, u alkoholu i eteru se dobro otapa, u hladnoj vodi je slabo topljiv (1:100). Vodena otopina kodeina reagira bazično i gorkog je okusa.
Metiliranjem morfina u alkalnoj sredini dobija se kodein. Kodein se najčešće primjenjuje kao lijek protiv kašlja; on deluje antitusički i analgetički. Destilacijom morfina i kodeina u prisustvu cinkovog praha dobija se fenantren.

Rezerpin (C₃₃H₄₀N₂O₉) je izoliran iz jedne indijske biljke roda Rauwolfia serpentina (indijski zmijski korijen); dobijen je u čistom stanju 1952. godine, a struktura mu je dokazana 1953. godine. Njegovu totalnu sintezu izvršio je Woodward 1956. godine. Upotrebljava se kao sredstvo za sniženje krvnog tlaka, umirenje i za tretiranje neuroza i mentalnih poremećaja.

Rezerpin je bezbojna kristalna tvar, tali se na 294-295°C, u vodi se ne otapa; sa jakim bazama i jakim kiselinama gradi soli koje su topljive u vodi. Optički je aktivan.
U povijesti medicine upotreba droga vodi svoje porijeklo u davnu prošlost. Naime, ljudi su od najstarijeg vremena upotrebljavali neke prirodne proizvode, na primer, za umirenje bolova, ,,utaženje gladi“, kao i za otklanjanje svih mogućih nedaća svakodnevnog života. Tako je poznato da su Indijanci u Boliviji vijekovima žvakali lišće biljke koka (Erytroxylon coca) da bi „umanjili glad“ i povećali fizičku otpornost. U Maroku i Tunisu prodavan je hašiš pomiješan s duhanom sve do 1953. godine. U Indiji je u svetoj knjizi Veda biljka konoplja, od koje se dobija hašiš, proglašena svetom biljkom. Kasnije je, pored prirodnih, razvijena proizvodnja i sintetičkih opojnih sredstava.
Danas je gotovo u svim zemljama svijeta zakonom zabranjena proizvodnja i prodaja supstanci s opojnim djelovanjem.
Ali je ova zabrana, međutim, dovela do nevjerojatno velikog razvoja krijumčarenja ovih supstanci, kojima se postižu ogromne materijalne dobiti na štetu društva kao cjeline.

Hašiš spada u najstarije poznate droge, a dobija se iz smole ženskog izdanka cvijeta indijske konoplje (Cannabis indica). Aktivno djelovanje smole indijske konoplje potječe od tetrahidrokanabinola (THC), jednog spoja koji se uveliko proizvodi sintetičkim putem.

Hašiš je droga čija se aktivnost u organizmu odražava na gubitak kontrole ponašanja, poslije čega dolazi do halucinacija i ugodnog osjećaja. Hašiš se danas prodaje pod raznim nazivima. Na primjer: marihuana, indijska konoplja, kif i dr. Marihuana se dobija od osušenih listića s peteljkama indijske konoplje. U organizam se najčešće unosi pušenjem.
Marihuana djeluje oko pet puta slabije od hašiša.

Lizerginska kiselina je jedan od važnijih proizvoda ekstrakcije, koji se dobija hidrolizom glavnice jednog gljivičastog parazita koji živi na travi, pa čak i na raži. Mnogi njeni derivati odlikuju se psihotomimetičkom aktivnošću. Dietil-amid lizerginske kiseline (LSD), koji se sintetički proizvodi, spada u najsnažnije halucinirajuće droge.

Meskalin je također halucinirajuća droga. To je alkaloid kaktusa Lophophora willamsii. Dobija se ekstrakcijom iz glavica ovog kaktusa, koji raste na jugozapadu SAD-a. On kod ljudi izaziva psihološko djelovanje i halucinacije (pokazuje slične efekte kao LSD). Koriste ga Indijaci iz tog dijela SAD-a i sjevernog dijela Meksika, ,,pri religioznim obredima“.

Meskalin je bezbojno ulje (ili bezbojna kristalna tvar), ne otapa se u vodi, alkoholu i kloroformu, a otapa se u eteru i petrol-eteru.
Mnogi amini kod kojih je element dušik sastavni dio prstena, pa tako spadaju u heterocikličke sisteme, odlikuju se jakim fiziološkim djelovanjem.

Psilocibin (C₁₂H₁₇N₂O₄P) je jača droga od meskalina. Predstavlja derivat 4-hidroksi-indola, a nalazi se u meksičkim gljivama i izvjesnoj mahovini kao alkaloid.

Psilocibin je bijela kristalna (igličasta) tvar, tali se na 185-195°C.
Psilocibin se u tijelu pretvara u farmakološki aktivni spoj psilocin defosforizacijom. Ova kemijska reakcija se događa u bazičnim uvjetima ili uz pomoć enzima fosfotaze. Psilocibin je inače i "zwitterion" alkaloid topljiv u vodi, srednje topljiv u metanolu i etanolu i netopljiv u većini organskih otapala. Švicarski kemičar Albert Hofmann (inače otkrivač lisergične dietilamidne kiseline) prvi je prepoznao važnost i kemijsku strukturu psilocibina i psilocina. Hofmann je dobrovoljno na sebi iskušao svojstva psilocibina.

PCP (C₁₇H₂₅N) je vrlo snažna sintetička droga s halucinacijskim učincima proizvedena pedesetih godina kao veterinarski anestetik. PCP je skraćenica za fenilcikloheksilpiperidin. Poznat je još pod nazivom „anđeoski prah“. Dolazi u obliku tekućine, kristala, tablete ili praška, a može biti popušena kao cigareta, ušmrkana, progutana ili injektirana. Niske doze mogu izazvati ponašanja bez razmišljanja, euforiju, osjećaj praznine, omamljenost, agresivnost, ratobornost i impulzivnost. Visoke doze prouzrokuju ubrzan srčani ritam, povišen krvni tlak, crvenjenje, znojenje, vrtoglavicu, obamrlost ili otupljenost koja može trajati više dana.
Procjenjuje se da je do kraja sedamdesetih godina PCP isprobalo najmanje 5 milijuna Amerikanaca, i to većinom između 12. i 25. godine starosti. Bilo je više od 200 smrtnih slučajeva izazvanih anđeoskim prahom. Neki su pod djelovanjem PCP skakali s kućnih krovova, drugi su doživljavali zastrašujuće halucinacije, a spominje se slučaj jednog studenta koji si je pod djelovanjem PCP-a izrezao i iskopao oba oka.

Metamfetamin (C₁₀H₁₅N) je sintetički stimulant. Njegovo djelovanje na centralni nervni sistem je mnogo jače nego kod amfetamina.

Danas se na ilegalnom tržištu speed pojavljuje najčešće u dvije varijante, kao amfetamin (prah amfetamin sulfata) i metamfetamin (prah metamfetamin klorida). Javlja se u obliku bijelog praha, zapravo najčešće prljavo bijelog, nekada mokrog ili u grudicama, gorkog okusa. Važno je naglasiti da je speed najprljavija droga na ulici, dileri je miješaju sa svim mogućim što im dođe pod ruku, poput baby pudera, brašna, vitamina C i drugim supstancama. Čistoća praha je 6 do 10%. Kristalići (metamfetamin), slični ledu (ice) izazivaju jaču reakciju i imaju dugotrajno djelovanje (maksimalno i do 30 sati). Žalosno je to što je većina sastojaka potrebna za pripravu ove opasne droge dostupna u slobodnoj prodaji, pa mladi često kreću u „avanture“ koje redovno završavaju kobno.

Kloral hidrat (C₂H₃Cl₃O₂) je stari neopijatski sedativ i hipnotik. Za razliku od većine droga, kloral hidrat je aciklički spoj. Prvi put ga je otkrio Justus von Liebig 1832. godine kloriranjem etanola. Dolazi u obliku bezbojnih kristala oštrog mirisa. Tali se na 57^oC. Toksičan je i u organizmu se prevodi u 2,2,2-trikloroetanol. Ova droga se, na žalost, često upotrebljava za drogiranje u kafićima, na zabavama i sl. (stavlja se u piće). Zato se mora paziti što se pije i ne prihvaćati piće od stranaca.
No, nije sve tako crno s kloral hidratom. Koristi se u organskim sintezama za dobijanje složenijih spojeva.

Izvori: ,,Organska hemija", Stanimir Arsenijević